“Na prvi pogled, sporazum o centrima za povratak u trećim zemljama može izgledati kao ispunjenje dugogodišnjeg zahtjeva. U stvarnosti, nacrt Uredbe o povratu ostavlja te centre potpuno neobaveznima, izričito isključuje maloljetnike i njihove obitelji, a predloženi mehanizam nadzora, kao što se i očekivalo, vjerojatno će postati igračka za političku instrumentalizaciju ljevičarskih nevladinih organizacija. Štoviše, još uvijek nema nikakvih naznaka centara za obradu izvan Europe.
Popis EU sigurnih zemalja podrijetla također otkriva očite praznine i zanemaruje promjenjive geopolitičke stvarnosti, što znači da države izvoznice tražitelja azila i kriminala poput Sirije ili Afganistana ostaju potpuno netaknute predloženim ubrzanim postupcima. Sporazum o takozvanom solidarnom fondu također treba odbaciti: uistinu, on nije ništa više od prisilne redistribucije ilegalnih imigranata i očiglednog potkopavanja nacionalnog suvereniteta.
Prava promjena smjera u migracijskoj politici nigdje se ne nazire. Umjesto toga, sve uznemirenija javnost umiruje se medijskim naslovima koji zvuče oštro – političkim istupima na štetu običnih građana.”
