Do 2013. godine Europska unija sklapala je takozvane sporazume o ribarskom partnerstvu za ribolov u vodama trećih zemalja, uglavnom u Africi. Godine 2013. ti su sporazumi preimenovani u “Sporazume o partnerstvu u održivom ribarstvu” (SFPAs). Ti SFPAs usredotočili su se na održivost, prikupljanje znanstvenih podataka i “upravljanje”, zamijenivši prethodne sporazume temeljene na pristupu. Zbog uvjetovanosti pridodane tim sporazumima, sve veći broj pregovora – a posljedično i samih sporazuma – stavljen je na čekanje. Siegbert Droese, zastupnik AfD-a u Europskom parlamentu u Odboru za ribarstvo (PECH), izjavio je:
“Sve više SFPAs postaje neaktivno jer su pregovori između EU-a i njegovih partnerskih zemalja zapeli. Trenutno je devet SFPAs na čekanju. Razlog: partnerske zemlje EU-a više ne moraju prihvaćati ono što im EU nudi. Mogu licencirati azijske flote ili proširiti vlastite kapacitete. A kako je EU odgovorila na ovaj izazov? Uz planove za navodno poboljšane SFPAs koji uključuju još strože propise o zaštiti okoliša, još više birokratskih zahtjeva i još veći fokus na takozvanu globalnu pomorsku diplomaciju. Samo pomislite na pilot-projekte integriranja rodne perspektive u ribarstvo u Gambiji, na primjer. Logično je da mnoge zemlje preferiraju izravniji pristup Kine. Kineski trgovinski sporazumi sklapan se brzo, manje su komplicirani i nude veću naknadu za resurse. Vrijeme je da EU zamijeni svoj arogantni režim kolonijalizma vrijednosti poštenim trgovinskim sporazumima!”
