Nedavno provedena studija ispitala je učinke ove politike i utvrdila da najvažniji sektor – ribarstvo – jedini ne raste. Dok turizam čini najveći udio u oceanografskoj ekonomiji EU-a, a energija vjetra najbrže raste, akvakultura stagnira, a ribarstvo je u padu. U natjecanju za morski prostor, vjetroelektrane očito imaju najviši prioritet za EU, sve više istiskujući europsku ribarsku industriju koja se ionako bori za opstanak.
Također je ostalo ne spomenuto strateško pitanje prebacivanja naše proizvodnje ribe u treće zemlje, osobito u Kinu – rastući trend koji ugrožava europsku prehrambenu sigurnost.
Prema Siegbertu Droeseu, zastupniku ESN skupine u Europskom parlamentu i članu Odbora za ribarstvo (PECH), “obje prijetnje – energetskoj sigurnosti EU-a i opskrbi hranom – ističu nedostatak strateškog razmišljanja u politici EU-a. Godinama su europski birokrati stavljali ciljeve klimatske neutralnosti ispred sigurnosti i prosperiteta europskih građana.”
